Just do it!
Nike zapošljava preko trideset tisuća ljudi diljem svijeta. Godišnji prihod tvrtke u 2010.godini prešao je brojku od dvadeset milijardi američkih dolara. Glavna tvrtka sportske odjeće i opreme, nazvana prema grčkoj božici pobjede, ogledni je primjerak marketinškog uspjeha.
Sponzori su najboljim sportašima, njihove slogane pamte svi, a malene kvačice u raznim bojama rado se viđaju na odjevnim predmetima. Na te iste kvačice drugačije gledaju radnici diljem Kine, Inodnezije, Vijetnama, Tajlanda i Pakistana. Oni su glavna radna snaga tvrtke, rade i do šesnaest sati dnevno, a nerijetko se radi o djeci mlađoj od četrnaest godina. Amerikanci kupuju tenisice za 100 dolara, Michael Jordan ih je reklamirao za 40 milijuna dolara, a neko dijete u Vijetnamu te iste tenisice izradilo je za manje od 2 dolara dnevno.
Kako je sve krenulo
Tvrtka je osnovana 1964. kao Blue Ribbon Sport od strane Billa Bowermana i Philipa Knighta, a službeno je postao Nike, Inc 1978. Nike ima razna tržišta sa svojim proizvodima pod vlastitim brandom kao Nike Golf, Nike Pro, Nike + Air Jordan, Nike Skateboarding, Team Starter, uključujući i podružnice Cole Haan, Hurley International, Umbro i ostale. Tvrtka se lagano razvijala i postupno stjecala ugled u čitavom svijetu. Prepoznatljivi logo i upečatljivi slogani osigurali su joj mjesto na vrhu liste proizvođača sportske opreme i odjeće.
Veliki ugovori s
najpoznatijim sportašima, slavljenje povijesnih sportskih trenutaka
i igranje na kartu – svi možete biti poput njih, ako odjenete
Nike, rezlutiralo je uspjehom. Milijarde dolara pristizale su na
račune tvrtke. Otvarala su se i nova radna mjesta, širila se
proizvodnja. Još osamdesetih, 90% Nike tenisica proizvodilo se u
Koreji i Tajvanu. Danas se većina, gotova sva proizvodnja tvrtke
odvija u Kini, Indoneziji, Vijetnamu, Tajlandu i Pakistanu.
Razlog tomu je, naravno, izuzetno jeftina radna snaga.
Za šaku bijede
Nerazvijene zemlje idealno su tlo za velike korporacije, za velike tvornice u kojima će ljudi, naviknuti na jad i bijedu svakodnevnog života raditi za dolar dnevno, tiho i bez pogovora. Ostajat će prekovremeno za trakom, šivati i lijepiti, neće urlati tražeći svoja radnička prava i nakon petnaest sati rada umorno će se pokupiti svojim skromnim domovima. Žene u Vijetnamu zaposlene u Nike tvornici, rade šezdeset i četiri sata tjedno za deset dolara, u takvim uvjetima da 78% radnika ima teške respiratorne probleme.
Netko će možda reći kako je deset dolara tjedno u Vijetnamu solidna zarada. BDP po stanovniku u Vijetnamu 2010. godine iznosio je 3 100 dolara. Iako BDP nije uvijek najbolji pokazatelj stanja u određenoj državi, pretpostavlja se da za pokrivanje troškova života u Vijetnamu, radnici trebaju zarađivati oko 150-200 dolara mjesečno. Nike svoje radnike plaća maksimalno četrdeset dolara mjesečno. Slična je situacija i u Pakistanu, u kojem su radnici još potplaćeniji. U Kini su pak pronađena djeca mlađa od trinaest godina koja su radila od 144 do 192 sata prekovremeno mjesečno da bi spojili kraj s krajem.
Petnaest žena iz jedne
vijetnamske tvornice izjavilo je za CBS News kako ih je nadzornik
udarao po glavi tenisicom jer su loše i nedovoljno brzo šivale. Tri
su poslije završile u bolnici. U drugoj tvornici četrdeset i pet
žena bilo je prisiljeno da kleknu i pola sata drže ruke u zraku
kako bi se pokajale i bolje šivale poslije.
Radnicima nije dozvoljen razgovor na poslu. Konstantno se vrši pritisak da proizvode brže, na njih se viče, a nerijetko se nadzornici služe i udarcima. Ako radnik ne proizvede dnevnu kvotu unutar radnog vremena mora ostati dok to ne uradi. Ti sati mu se, naravno, ne plaćaju dodatno. Većina tvornica u kojima se radi su derutne, a zagušljiva para od lijepila i boja uzrok je čestom oboljevanju radnika.
Bolji svijet
Jedan od slogana Nike-a, better world, kao da se smije u lice radnicima koji se nemaju kome potužiti, nemaju od koga tražiti veću plaću, godišnji odmor. Upravo je to još jedan odličan razlog za korištenje radne snage i razvijanje pogona u nerazvijenim zemljama. Nema sindikata, nema udruženja radnika, a sami radnici se boje progovoriti u svoje ime, jer bi ih odmah otpustili. Ukoliko dolazi inspekcija u tvornicu, radnike se ispituje isljučivo u prisustvu nadzornika, kako bi se pazilo što će reći i hoće li se slučajno potužiti.
Velike korporacije ne
pružaju priliku siromašnim ljudima da zarade minimalce za svoje
skromne živote, one jednostavno koriste priliku i plaćaju najmanje
moguće kako bi zaradili čim više. Pritom se ne biraju sredstva.
Tako se najbrže stvaraju milijarde na računima, to je put do vrha.
Ako je ustinu trnovit put od zvijezda, vodeći ljudi iz Nike-a svoj
su današnji zvjezdani status zaradili ostavivši trnje u tijelima
brojnih radnika u tvornicama, čije su ruke sašile milijarde na
tuđim računima. I nije Nike jedini, a ni posljednji. Adidas, H&M,
Zara i brojni drugi često viđeni i omiljeni u našem društvu do
uspjeha su stigli na slične načine.
Povremene humanitarne akcije, srceparajući video spotovi i ode humanosti i predanosti ne mogu izbrisati činjenicu da su deseci tisuća ljudi negdje na svijetu, ma koliko daleko nam se činilo, u zagušljivim tvornicama, za šaku bijede, obespravljeni i potlačeni. Zato ne smijemo reći Just do it, Nike!
Autorica: Ivana Perić, Drugačije.hr
