Kako čovjek vidi SEBE?

Ovdje ćemo razmotriti neke ideje o tome; kako neki ljudi doživljavaju sebe.

Ova tema je interesantna u pravilu samo za one koji su u tragalaštvu. Za one koji su krenuli stazama traganja i traže odgovore na pitanja na koja nema odgovora.

Ovo što slijedi nije odgovor i nije istina na gornje pitanje nego je to samo ukazivanje na jedan pravac koji nekima može biti razumljiv. Ne svima, jer ovaj način gledanja je samo za neke ljude prikladan. Nekima pak odgovara sasvim drugačiji a nekima i sasvim suprotni pristup toj istoj temi.

U početku ćemo podijeliti taj objekt razmatranja – SEBE – na dva dijela. Iako bi mogli izraditi mnoge druge i jako komplicirane podjele toga što sve ulazi u tako zvano SEBE, ovdje ćemo uglavnom koristi tu jednostavnu podjelu na dva dijela i to samo privremeno iz praktičnih razloga.

Jedan dio ćemo nazvati tjelesno-umni organizam, a drugi svjesnost. Mogli bismo ovaj prvi dio nazvati i tjelesno-osjećajno-umni organizam ali je taj izraz predugačak i nespretan, dok je izraz tjelesno-umni organizam jednostavniji za upotrebu.

Tjelesno-umni organizam

Najupadljiviji dio SEBE je u svakom slučaju tjelesno-umni organizam i zato ćemo prvo njega pokušati obraditi. Da li to znači da kad si netko reže nokte ili krati kosu da je SEBE promijenio? Da, tijelo se promijenilo. Nokti su kraći i kosa je kraća pa lice izgleda odmah drugačije itd. To je samo simboličan primjer jer sve što se tiče tjelesno-umnog organizma je u trajnom stanju promjene. Sve naše stanice se stalno mijenjaju, sve naše misli se stalno mijenjaju i svi naši osjećaji se stalno mijenjaju.

Da li mi možemo kontrolirati sve te promjene? Neki ljudi smatraju da su slobodni i da mogu po volji raditi što hoće s tim tjelesno-umnim organizmom. Da mogu pokušati raditi štogod hoće ali nije loše da pogledamo pobliže horizonte naših mogućnosti djelovanja.

Kao prvo, kako je nastao taj tjelesno-umni organizam i kako on funkcionira? Grubo i skraćeno pojednostavljeno stvari stoje tako da svi živi organizmi na ovoj planeti imaju jednako dugačku povijest. Svi živi organizmi na ovoj planeti bez obzira da li se radi o maloj bebi od pet mjeseci, ili tinejdžeru ili stogodišnjaku ili čovjekolikom majmunu ili travi, svi imaju svoje porijeklo na planeti koje vuče evoluciju u zadnjih tri i pol milijarde godina kada je započeo razvoj biosfere na ovoj planeti.

Neki se pitaju da li je prva tzv. živa stanica nastala prije tri i pol milijardi godina na ovoj planeti ili je ta prva stanica doletjela na nekom smrznutom meteoritu i prilagodila se na život u tadašnjim oceanima na ovoj planeti? Ako je doletjela na meteoritu OK, onda je naša biološka povijest nešto duža od tri i pol milijarde godina.

Dakle taj naš tjelesno-umni organizam se tokom milijardi godina evolucije i svim utjecajima okoline i vlastitim genetskim programima razvio u tjelesno-umni organizam kakvog danas imamo. Da li smo mi za sebe mogli izabrati kakav genetski program koji smo naslijedili tokom zadnjih tri i pol milijarde godina evolucije našeg organizma ili je on za nas već napravljen takav kakav jeste?

Druga stvar je da smo mi tj. svaki umno-tjelesni organizam posebno, rođeni od neke žene u nekoj okolini na nekom određenom mjestu na ovoj planeti u nekoj porodici ili izvan porodice, u nekom klimatskom području, nekoj mikro i makro ekonomskoj situaciji, religioznim običajima, mentalitetu, jeziku itd..itd… Da li smo mi mogli utjecati na to gdje ćemo biti rođeni i kakvi će sve utjecaji iz okoline utjecati na naš razvoj i formirati nas takvima kakvi jesmo i time utjecati na tijek čitavog našeg života?

Za onog tko je rođen prije 1000 godina su utjecaji okoline bili drugačiji. Jezik je bio drugačiji, svakodnevni život je bio drugačiji, bez kompjutera, Interneta, aviona, automobila, filmova, fitness klubova itd… Pravila ponašanja u porodici su bili drugačija. Utjecaji na odraslog čovjeka su bili drugačiji i svakodnevni izazovi su bili drugačiji nego danas. Da li čovjek ima utjecaj na to u kakvim okolnostima će biti rođen i kada će biti rođen tj. koji utjecaji i izazovi svakodnevnog života će imati utjecaj na formiranje njegovog umno-tjelesnog organizma?

Naš genetski program u kombinaciji s novim utjecajima iz okoline, formiraju i programiraju naš tjelesno-umni organizam. U kombinaciji tih dvaju elemenata tj. genetike i kondicioniranja iz okoline nastaje jedna dinamika promjena koje se neprekidno svakodnevno događaju.

Naš tjelesno-umni organizam je u stalnoj interakciji genetskih karakteristika, prošlog kondicioniranja i novih utjecaja koji su u stvari nova kondicioniranja. To djeluje ne samo na naše tijelo nego i na naš um i naše osjećaje koji su isto tako kao i naše tijelo evoluirali i funkcioniraju po svojim genetskim programima i kondicioniranošću iz okoline. Gdje je onda ta naša takozvana sloboda?

Čak i da sutra naučnici počnu utjecati na embrionalne genetske programe onda je i to samo rezultat kombinacije naše naslijeđene genetike i kondicioniranja koja će recimo rezultirati u utjecaju i dodatnom korigiranju genetskih programa. To će biti novi evolutivni utjecaj koji nije bio moguć prije tisuću ili dvije tisuća godina nego je kroz funkcioniranje univerzalnih zakonitosti evolutivni razvoj genetskog nasljeđa i kondicioniranja doveo do tog novog faktora daljnje evolucije. On će možda uroditi plodom ili će otpasti kao pogrešan već prema zakonitostima univerzuma.

Ipak i pored svega navedenog mi imao taj jasni osjećaj slobodnog izbora. Mi stalno svakodnevno stotinu i hiljadu puta biramo i donosimo odluke. I taj jasni osjećaj da smo mi slobodni i da mi donosimo odluke je također nama genetski dana stvar koja je nastala tokom naše evolucije bez našeg slobodnog odabira i odluke da dobijemo i imamo taj osjećaj.

Kako dolaze odluke, misli, osjećaji ili želje?

Mi osjećamo da imamo slobodu. Ali taj osjećaj je samo jedan dodatni doživljaj koji dolazi nakon što je naš umno-tjelesni organizam donio neku odluku ili izbor, na osnovu svog genetskog programa i kondicioniranja iz prošlosti i na osnovu ponuđenih izbora iz okoline, što je u stvari sve izvan dometa našeg manipuliranja. Taj osjećaj da smo mi slobodno donijeli odluku je samo dodatak na sve što se spontano desilo mimo našeg autorstva, tog nekog izbora ili odluke.

Cijela procedura izbora i donošenja bilo koje odluke događa se automatski spontano prema determiniranim zakonima univerzuma u kojima mi nemamo nikakav autorski utjecaj. Nama se odluke i izbori u stvari spontano događaju bez našeg autorstva, kako mi to moderno danas kažemo, na nesvjesnom planu.

Ali nakon što su se odluke i izbori desili mi kažemo: “Ja sam odabrao/la“ ili „To sam ja odlučio/la“, „Ja sam slobodan/na“, „Ja imam slobodu“ itd… Da bi stvar bila još zanimljivija, radi se o tome da svake sekunde na svaku našu akciju, misao odluku, okolinu itd.. utiču istovremeno milijarde različitih utjecaja o kojih mi poznajemo samo jedan jako, jako mali, gotovo beznačajni dio.

Ista stvar je i s mislima. Mi ne možemo unaprijed znati koje misli u kojem momentu će prolaziti kroz naš um niti ne možemo znati koji osjećaji će nas spopadati u kojem momentu, kao ni što će život izvana donijeti. Isto tako je i ovo pisanje koje se sada događa i čitanje ovog teksta naprosto kombinacija svih spomenuti utjecaja i zakonitosti evolucije postojanja, genetike, kondicioniranja i utjecaja okoline. Svi ti utjecaji su doveli do toga da se dogodilo pisanje i da se upravo sada događa čitanje ovog teksta.

Možda je primjer sa željama još bolji. Radio/la si godinama na ostvarenju neke želje i na kraju ju ostvario/la. „To sam ja ostvario/la moju želju“ Kako prvo ti nisi nikada mogao/la odrediti da li će ti ta želja doći ili neće. Želja nam dođe ili ne dođe, mi ne možemo odlučivati koje želje će nas spopadati. Onog trena kad krenemo ostvarivati neku želju tog trenutka sve naše sposobnosti, koje su od života u nas ugrađene, funkcioniraju samo u služenju ostvarenja te neke želje, na čije javljanje ili ne javljanje mi nemamo nikakav utjecaj.

Gdje je onda istinska sloboda izbora i pored činjenice da mi stvarno imamo totalnu slobodu da biramo bilo što? U praksi mi biramo i odlučujemo svake sekunde ali onda dolazi ono glavno pitanje; da li smo mi autori/ice tih „naših odluka i odabira“ ili su one već u milijardama konkretnih utjecaja i okolnosti, već zapravo unaprijed uzrokovane i time određene?

Da li se sve to zapravo samo spontano događa kroz nas? Da li možda život sam spontano živi kroz sve nas i sve što postoji?

Svjesnost

Život spontano živi kroz nas u ovoj genijalnoj igri postojanja u kojoj imamo i privilegiju da smo tako napravljeni da smo svjesni te nevjerojatno komplicirane i zanimljive šarene igre čarolije i iluzije postojanja. Eto, time sada već krećemo na analizu SVJESNOSTI, tj. tog drugog dijela -SEBE-, ,ako se sjećaš one naše podjele na početku. SVJESNOST ćemo ovdje sada također donekle razmotriti.

Pored te čitave gomile promjena koje se neprekidno događaju mi znamo cijelo vrijeme bez sumnje da smo mi uvijek tu. Da smo tu na neki način uvijek isti i da smo se jednog dana kao probudili u ovom tjelesno-umnom organizmu i u ovom svijetu. Što je to što nam daje taj dojam da smo mi nekako tu uvijek isti? To je ta svjesnost bez koje za nas ništa ne bi postojalo. Bez svjesnosti mi ne znamo da postojimo i onda ne postoji niti sve drugo.

Da bi se moglo znati da nešto postoji mora prvo postojati svjesnost u koju se onda stavlja taj neki sadržaj, percepcija, misao, osjećaj, tjelesni osjet ili bilo što drugo. To je jedini stabilni element koji je uvijek isti i bez kojeg nema nikakve realnosti. Znači on je u stvari jedina stabilna trajna nepromjenjiva realnost bez koje nema ničega drugog u ovom našem univerzumu.

Ukratko, to je naš najveći kapital ili bolje rečeno naš SEBE postoji za nas. Za nas postoji tjelesno-umni organizam samo onda ako imamo svjesnost, a nju imamo jer je ona prisutna u svemu što postoji.

Stvar ide dalje tako da je ta čarobna svjesnost neuhvatljiva i nema neku fiksnu poziciju u prostoru. Svjesnost je naprosto kao prostor sveprisutna stvar i u stvari sve što postoji je unutar svjesnosti.

Prema tome mi imamo takozvani individualni tjelesno-umni organizam ali ta svjesnost je univerzalna, ona se može suziti samo na pojedinca i identificirati se s njime, ali nju imamo svi istu. Psi, majmuni ili ljudi to je svejedno, svi imaju tu jednu te istu svjesnost. Ali svaki tjelesno-umni organizam je drugačiji iako je i on rezultat cjelokupnih svemirskih energija i zakonitosti, on je formiran kao neka mala cjelina koja je drugačija od drugih sličnih cjelina koje zovemo tjelesno-umni organizmi.

I sada na kraju je došao moment da mi odbacimo našu podjelu SEBE na dva djela. Ta podjela nam je koristila samo da se približimo tom momentu gdje to SEBE možemo gledati kao jednu nedjeljivu cjelinu.

Ta svjesnost je vrlo neuhvatljiva stvarčica. Ljudi se često identificiraju sa svim onim što se stalno mijenja i što dolazi do svjesnosti. Recimo tijelo, ili misli ili odluke ili sposobnosti ili znanje ili pozicija u društvu, struka, uloga u porodici itd……E, „To sam ja“. Ali to su sve samo sadržaji svjesnosti.

Tvoj tjelesno-umni organizam je organ preko kojeg svjesnost doživljava život

Ono što gleda i doživljava življenje je svjesnost i to je naše istinsko ja. Ta svjesnost, u slučaju homo sapiensa, doživljava život preko percepcija, misli, imaginacije, doživljaja, tjelesnih osjeta tog tjelesno-umnog organizma. Da, tjelesno-umni organizam je samo organ preko kojeg svjesnost percipira doživljavanje života. Svjesnost je ono beskonačno vječno i božansko u nama o kojem govore mnoge religije svijeta.

Kod velikog broja ljudi se ta svjesnost identificira s tjelesno-umnim organizmom i na taj način misli: „E, to tijelo to sam ja, to sve ja radim“. Manji broj ljudi zna da se tjelesno-umni organizam ponaša po zakonitostima koje su u njega ugrađene kroz genetičko nasljeđe i kondicioniranja, te da taj organizam ovog momenta i ne može drugačije djelovati. Jer da bi tjelesno-umni organizam i htio drugačije djelovati to mu htijenje mora prvo doći, a on sam ne određuje da li će mu neko htijenje doći ili neće.

Svi tjelesno-umni organizmi mogu učiti i naučiti nove stvari. One su u stvari novo kondicioniranje naslijeđenih genetičkih i kondicioniranih struktura iz prošlosti. Istinsko ja ili svjesnost svjedoči tj. saznaje život svake sekunde posebno, već kako i na koji način se življenje odmotava u interakciji tjelesno-umnog organizma s okolinom.

Radi se o tome da je cijeli univerzum koji se uzima kao okolina i u njemu taj pojedinačni tjelesno-umni organizam u stvari jedna velika funkcionalna cjelina. Subjekt nije tjelesno-umni organizam nego je subjekt svjesnost. Svjesnost je jedini univerzalni subjekt, a objekt nije samo okolina nego i tjelesno-umni organizam koji je samo dio te velike okoline.

Pojednostavljeno rečeno, od strane čitavog univerzuma je definiran i determiniran svaki tjelesno-umni organizam koji onda funkcionira u okolini koja je također svakog trenutka determinirana zakonitostima razvitaka univerzuma. To je kao neka velika mašina koja ima jako mnogo zakonitosti koje istovremeno djeluju i na taj način se događa veliki broj različitih gibanja istovremeno u kojima je svaki pojedinačni tjelesno-umni organizam samo jedan mali element nepodjeljive jednosti čitavog postojanja.

Ako je netko genetski i/ili kroz kondicioniranje tako programiran da on/ona potiskuje neke želje onda će ih on/ona potiskivati ali samo zato jer je tako formiran/a. Sve što u svakom momentu činiš, želiš, radiš, misliš, odlučuješ – činiš zato što si od univerzuma opremljen instrumentima i okolnostima da onda u tom momentu upravo to želiš, radiš, misliš, odlučuješ itd.

Sve što si ikada radio/la, mislio/la,, osjećao/la, ili odlučivao/la, i što radiš ili misliš sada, i što ćeš raditi, misliti osjećati ili odlučivati u tzv. budućnosti može biti samo rezultat spleta navedenih okolnosti i univerzalnih zakonitosti. Što znači da sve što je bilo, jeste ili će biti, mora biti upravo tako kako jeste i nikako drugačije. To sve važi ne samo za tvoj umno-tjelesni organizam nego za sve što postoji.

Kakve su posljedice takvog gledanja na postojanje i na čovjeka? Takvo gledanje uklanja nerazumijevanje onoga što se danas događa bilo gdje ili se događalo bilo kada, ili će se tek dogoditi. Uklanja neprihvaćanje vlastitog nerazumijevanja. Otpada ponos na bilo koje tzv. dobro djelo, koje pripisujemo SEBI a isto tako otpada prijekor za bilo koje loše djelo, misao ili osjećaj. Ako se ipak ljutimo i prekoravamo i to tako mora biti.

Milijun tona nepotrebnog opterećenja, optužbi, prijekora i lažnog ponosa otpada sa leđa i srca. To donosi lakoću ali ne smanjuje probleme koje ćemo sresti u životu. Problemi su dio trenja života, oni su dio cijele igre univerzuma. Upravo kroz probleme, trenje i rješavanje problema je univerzum evolucijom stvorio i ovu životinjsku vrstu kakva je danas i koju zovemo homo sapiens. Problemi razvijaju homo sapiensa i dalje, i čine ga sposobnijima za opstanak u ovoj čaroliji postojanja.

Uvid ili misao da je sve tako kako mora biti i nikako drugačije, ponekad kod nekih spontano donosi ideju da se onda više ne može učiniti i o ničemu se više ne može i ne treba razgovarati jer je sve definirano. Međutim homo sapiens je napravljen kao jako aktivno biće koje stalno nešto mora raditi i kao društveno biće koje rado razgovara o bilo čemu pa i o onom o čemu je navodno nemoguće razgovarati.

Iz svega ovog što je ovdje navedeno ispada da si ti takav/va kakav/va jesi jer je čitavo postojanje cijelog univerzuma nastojalo milijardama godina da stvori upravo takvo živo biće kao što si ti sada i to upravo u takvim okolnostima koje ovdje sada postoje.

Autor: Chun Ko Lin

Events happen, deeds are done, but there is no individual doer thereof. - The Buddha -
vazani članak: Prosvjetljenje i ljudske sposobnosti, stanja i doživljaji